Kvarner Wines

Vinarija „Šipun“? Je li to prezime vinara, dio Vrbnika ili nešto treće? Šipun je stara hrvatska riječ za cvijet divlje ruže – cvijet šipka. Za većinu zagonetno ime vinarije krije i ono po čemu su vinarija i njen vlasnik Ivica Dobrinčić najpoznatiji, a to su autohtone sorte grožđa: trojišćina – stara primorska sorta crnog grožđa gotovo izumrla od koje rade fantastičan rose te sorta sansigot – crno grožđe, od davnina stanovnik svih primorskih otoka, ponajviše vezan uz otok Susak. Dobrinčić je zaljubljenik u rasadničarstvo, što je omogućilo revitalizaciju starih, gotovo nestalih izvornih sorti vinove loze. Žlahtina vinarije Šipun hvaljena je i nagrađivana, a od sorte žlahtina su proizveli i pjenušac – Maličić! Iako se za vinariju Šipun doista može reći da se radi o maloj, obiteljskoj vinariji, oni suvereno kreću k nadopunjavanju palete proizvoda u smjeru proizvodnje spomenutog pjenušaca od žlahtine, ali i od trojišćine – pjenušac Vila, također muškata i red blenda Kapitul od introduciranih sorti cabernet sauvignona, merlota i petit verdota. Osim spomenutog, proizvode i tehnološki različite varijante vina odnosno macerirana vina – Hlam 9, a i neka nova su u pripremi. Aktivnosti na detektiranju starih, gotovo izumrlih lokalnih sorti se nastavljaju – u postupku revitalizacije trenutno su dvije pronađene gotovo nestale lokalne sorte.

1. Koje su po Vama prednosti i nedostaci obiteljskog vinskog posla?

Prednosti su velike, ali iskreno, jednako su veliki i nedostaci takvog načina života. Dok osjećate beskompromisnu predanost i dostupnost članova svoje obitelji istovremeno osjećate ogromnu odgovornost prema žrtvi koja je za takvu predanost potrebna, a ona obuhvaća od gubljenja privatnosti do stavljanja na kocku obiteljski financijski kapital u svrhu podržavanja obiteljske vinarske djelatnosti. No, sve dok na kraju dana svi osjećamo da je ovo u što se ulažemo vrijedno i značajno, uvijek dolazimo do zaključka da u životu bez žrtve – ništa.

2. Novinari su Vas nazvali vinskim Indiana Jonesom. Jeste li ponosni na tu „titulu“?

Prvotno me, ako sam već dobio tu „titulu“, ona veseli i nasmijava – simpatično je to ime za mene koji se probijam u čizmama kroz šikare i zaraštene, gotovo nestale vinograde našeg kraja u potrazi za zadnjih par pupova neke gotovo zaboravljene i skoro izgubljene sorte. Nisam siguran da je to konkurentno avanturama Indiane Jonesa, ali u svijetu mog interesa to pobuđuje nevjerojatni adrenalin – tako da možda tu i ima neke sličnosti. Od nekih sorata znao sam dobiti u malom komadu vlažne tkanine smotano desetak tankih pupova koji na izgled nisu obećavali puno. Od tih deset pupova uspjelo bi se proizvesti samo dva tri lozna cjepa i tako iz godine u godinu po pet do deset komada. Ali saznanje da time opstaje i spašava se jedan „biljni život“ uistinu pričinja zadovoljstvo i uzbuđenje.

3. Jedini ste proizvođač vina od sorte trojišćina. Koji je potencijal te sorte?

Kad god je nešto jedinstveno, izvorno, rijetko, svakako ima vrijednost. Uvijek mi je bio cilj pronalazak i razmnožavanje baš tih sorata koje su na rubu opstanka te što je njihova ugroženost veća to je motiv da je spasimo to bitniji iako je put teži. Za sada je cjepovima iz našeg rasadnika posađena trojišćina na tri lokacije. Veliki je njen potencijal kao rose mirnog, pjenušavog te također i maceriranog vina. Njezino spašavanje od potpunog nestajanja svojevrsna je oda otočju Susak-Cres-Lošinj – posebno Susku koji je zbog raznolikosti i brojnosti sorata koje su na njemu egzistirale opravdano nazivan plovećim vinogradom. Oda je to i težacima koji su mukotrpno sadili i uzgajali lozu, a posebno je to bitno kad pogledamo današnju situaciju u kontekstu raseljavanja domicilnog stanovništva i opstanka samo nekolicine vinograda. Ali nade ima – trojišćina i sansigot na mala vrata al opet se sade na Susku.

4. Izdvajaju Vas pomno izabrani nazivi vina te zanimljive etikete.

Šipun je ime našeg brenda, tvrtke, predio, danas ulica u kojoj je naše sjedište. Prije nešto manje od pedesetak godina taj dio Vrbnika je bio pun grmova šipka čiji cvjetovi su šipuni. Fantazijska imena pojedinih vina i etikete bazirane su na vrbničkim pričama, vrbničkoj povijesti, kratki stihovi su na vrbničkoj čakavštini. Maličić je fantazijski lik koji je obitavao na tavanu jedne kamene kuće u najstarijoj vrbničkoj ulici – Roč, a bio je zvihren, hunhurjiv i teštard. I dok su se takivali kolonbari na gelboku loki vile su zavodile vrbničke pastire dok su čuvali svoje ovce. Kapituli su dijelovi Vrbničkog statuta iz 1388. g. jedinstvenog dokumenta drugog po redu statuta pisanog glagoljicom na hrvatskom jeziku. Hlam je poznati lokalni toponim, a mirisnost i slatkost muškata simbolizira na etiketi šenpreiva ka vinčić divojki želti. Cilj ovakvog pristupa bio je odaslati vrbničke razglednice svuda gdje se piju naša vina – kako je vrijeme slanja razglednica prošlo, htjeli smo da etikete na ovaj način postanu nove hartulini.

5. Iz zaborava ste oteli i sortu sansigot. Kakav je to posao bio?

Plemke za cjepove sansigota pronašao sam na Puntarskoj krasi i na otoku Susku. S gospodinom Žicom iz Punta, tada u poodmaklim 80-im godinama, obišao sam njegove vinograde na Puntarskoj krasi i on je tada palicom na koju se oslanjao u hodu, lupao po svakom trsu i rekao mi koja je sorta. Ja sam lozu označio, pomalo i skeptično, ali se kasnije u vegetaciji pokazalo da je on svaku sortu „pogodio“ iako su loze u zimskom periodu izgledale sve jednako. To je ta famozna privrženost težaka svom vinogradu. Inače, taj način sadnje na Puntarskoj krasi – u svakoj škatuli (nevelikoj površini okruženoj sa svih strana velikim suhozidima i većom masom kamenja) po dva-tri trsa bez armature – Vrbenčani su nazivali po puntarski. Na otoku Susku moj skaut je 2002. g. bio vrbnički svećenik Mate Žic. Pop Mate me spojio s lokalnim ljudima, posebno s g. Antonom Tarabokijom s kojim sam prešao cijeli Susak u traženju i obilježavanju napuštenih loza. Bitno je spomenuti da vinograda s kojih smo pred 20-ak godina uzimali lozni materijal danas više nema, i da plemke tada nisu uzete, možda danas više ne bi imali sorata sansigot i trojišćinu. Zanimljivo je da je od pronalaska posljednjih pupova sansigota u tim starim vinogradima do punjenja prve boce sansigota prošlo punih 15 godina. Moja supruga zabranila mi je ovakve daljnje istraživačke projekte, ali i unatoč tome, tu je danas trojišćina, a za koju godinu, nadam se, još jedna zaboravljena autohtona vinska sorta morala bi ugledati svjetlo dana. Vjerujem da će i njoj biti drago što ju, ipak, nisam poslušao!

6. Radili ste i na nasadu matičnog vinograda na Krku.

Prije gotovo 20 godina u Risiki kraj Vrbnika podignut je kolekcijski vinograd autohtonih sorata Kvarnera i Hrvatskog primorja na OPG-u Martinčić. Sudjelovao sam u iniciranju i osmišljavanju predmetnog projekta, u pronalaženju plemki te u lobiranju za taj projekt u Primorsko-goranskoj županiji putem ondašnjeg Centra za mediteransku poljoprivredu. Vrednovanje i vinifikaciju provodi Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za kolekciju koju danas sačinjava više 20 sorti sakupljene su plemke sorata žlahtina, brajdica bijela, vrbić, sansigot, žumić, volarovo, plavac, sušić, ošljevina, rušljin, bilan, jarbola, trojišćina, plavčina, rožeta, susac, debejan crni, katarina rikiki, beli debejan, bašćan, kamenina.

7. Kapitul se izdvaja iz Vašeg asortimana vina od autohtonih sorti kao bordoška kupaža.

Kapitul je crno vino, kupaža od tri sorte grožđa cabernet sauvignon (70 %), merlot (25 %) i petit verdot (5 %). Vinograd se nalaze u blizini Vrbnika, na položaju Hlam. Tehnološko procesiranje ovog vina obilježava odležavanje 2 godine u hrastovim barrique bačvama te u bocama dozrijeva još 2 godine.

Iako su koncept naše vinarije autohtone sorte vinove loze odlučio smo se na proizvodnju bordoške kupaže od introduciranih sorti pomalo iz kaprica. Često su me prijatelji zadirkivali da proizvodim vina od tamo nekih lokalnih sorti grožđa i kako su njima ta vina bila nepoznata uvijek su mi govorili da ja mogu njima govoriti što god hoću i stavljati u bocu što hoću. Tako je nastao Kapitul kojeg su onda mogli uspoređivati s bilo kojom drugom red blend kupažom kao poznatom „formulom“. Danas je vrednovanje i svjesnost o važnosti i vrijednosti autohtonih sorata daleko veće pa su se i razmišljanja mojih prijatelja promijenila. Iako naš cilj nije povećanje količine grožđa introduciranih sorti niti uvođenje takvih novih, Kapitul ostaje kao „test“ položaja Hlam i kao dokaz da se na ovom području mogu proizvesti i tzv. velika vina usporediva s mnogima drugima iz ove kategorije na bilo kojem kraju svijeta.

Cijenjeni vinski stručnjak g. Saša Špiranec svrstao je Kapitul među tri kandidata za ulazak u razred velikih crnjaka Hrvatske na što smo, kao mala obiteljska vinarija, posebno ponosni.

sve Vinarije